Branka Ćurčić: “Sinergija javnog i privatnog sektora” protiv različitosti u kulturi Novog Sada

Sigurna sam da se građani Novog Sada sećaju "kulturne politike" koju je samo do pre nekoliko godina sprovodila radikalska vlast na čelu sa gradonačelnicom Majom Gojković. Pri kraju njihovog mandata, Novi Sad je bio oblepljen bilbordima pod naslovom "Kulturne industrije u Novom Sadu", koji su sadržali nekoliko sličica sa koncerta italijanskog pop-pevača Erosa Ramazotija u Novom Sadu koji je održan 2006. godine u organizaciji gradske vlasti, sa vrlo skromne izložbe Endija Vorhola, sa festivala vina, zatim sličica jednog obnovljenog dečijeg vrtića i podatak o postavljenih nekoliko kvadratnih metara novog asfalta u gradu - uz komplimente "Vaša Maja Gojković!".

Slika je bila toliko poražavajuća i apsurdna da su je verovatno mnogi akteri na kulturnoj i umetničkoj sceni potisnuli duboko u svoje sećanje. Ipak, za svakoga ko se ozbiljno bavi kulturom, upravo je ta slika otkrivala naslage intencionalnog instrumentalizovanja kulture u dnevno-političke svrhe, ali pre svega – otkrivala je izrazito veliki stepen populizma i neznanja. Dakle, vratimo se u školske klupe.

"Kulturne industrije" predstavljaju koncept koji je postojao sredinom i krajem 1940-ih godina, pre svega u kritici sociološkog para iz Frankfurtske škole, Teodora Adorna i Maksa Horkhajmera, usmerenoj prema masovnosti reprodukcije umetničkog dela i masama publike koje su kao društvene matrice počele da određuju karakter kulturne produkcije tog vremena. Celokupno stanje ovi teoretičari imenuju "kulturnim industrijama" i jasno kritikuju rastući uticaj industrije zabave, masovnih medija i komodifikaciju kulture i umetnosti. Oni se pre svega bave rastućom industrijom medija i njenim uticajem na masovne potrošače. Njihov izrazito kritički stav govori o podređivanju svake individue moći kulturne industrije i totalitetu kapitala, što svakom producentu i konzumentu kulture pridaje isključivo pasivnu, a ne stvaralačku funkciju. Adorno i Horkhajmer su jasni u svojoj oštroj kritici ekonomske zasnovanosti umetnosti: ono što se tada dešavalo je podrazumevalo mehanizaciju i serijalizaciju čak i kulturne proizvodnje, kao što se to činilo sa poljoprivredom ili industrijom. Kao ključne reči i koncepti se ovde izdvajaju: roba, potrošačko društvo, konzumerizam (kulture, čak i u produkciji), pasivnost, a ne koncepti koji bi trebalo da važe u produkciji kulture i umetnosti.

Danas se u Srbiji pojam "kulturnih industrija" meša sa njegovim savremenim oblikom – "kreativnim industrijama". Kreativne industrije po definiciji označavaju "eksploataciju intelektualnog vlasništva da bi se postigao njihov pun ekonomski potencijal" i prvobitno je ovaj koncept lansiran u Velikoj Britaniji. Po podacima iz 2008. godine, sektor kreativnih industrija (između ostalog, dizajn, advertising, izdavaštvo i radio i TV produkcija) u Velikoj Britaniji predstavlja jedno od najprofitabilnijih polja proizvodnje - čini 75% prihoda i upošljavaju 50% stanovništva, pri čemu samo prakse dizajna donose godišnji promet od £11.6 biliona i zapošljava 185,000 ljudi. "Kreativnim industrijama" je upravo ostvaren ekonomski karakter kulture i umetnosti koji je bio kritikovan i pežorativno nazivan "kulturnim industrijama" samo pre pola veka. Ipak, masovna ekonomizacija kulture i umetnosti u Velikoj Britaniji i Zapadnoj Evropi (gde je koncept kreativnih industrija takođe vrlo zastupljen) ne odseca u potpunosti nezavisni sektor kulturne i umetničke produkcije od javnih dotacija. Sudeći po studiji "Evropske kulturne politike 2015. godine" koju su 2005. godine realizovali Evropski institut za progresivne kulturne politike i organizacija Iaspis iz Štokholma, savremena umetnička i kulturna produkcija trpi visok stepen instrumentalizacije i to najviše od strane onoga što se često nekritički prihvata – javno-privatnog partnerstva u finansiranju ovih aktivnosti. Privatni resursi počinju da zamenjuju odgovornost države, a takva vrsta podrške nikada nije bezuslovna – javni fondovi ustupaju mesto privatnim koji od producenata kulture uvek zahtevaju profit i izvršavanje različitih usluga (poput oglašavanja), što značajno utiče na autonomiju i konzistenciju produkcije kulture i umetnosti.

Ipak, ono što je na delu u Novom Sadu i u Vojvodini je ipak jedna iskrivljena ili čak zaoštrena slika opisanih procesa u sprovođenju kulture u Zapadnoj Evropi. Javni fondovi za produkciju kulture i umetnosti su ukinuti, da bi sredstva bila preusmerena u sadržaje isključivo zabavnog i komercijalnog karaktera koje su inače sponzorisane privatnim kapitalom. Neko bi rekao da se ovde upravo ovde radi o uspešnoj "sinergiji javnog i privatnog sektora" po "Zapadnom modelu", ali taj "Zapadni model" se ipak odnosi na različite oblike Produkcije, a ne na manifestacije revijalnog i predstavljačkog karaktera. Ova mašinerija ne proizvodi ništa do zabave i konzumerizma – ne podržava muzičku produkciju već predstavlja predstavnike muzičke industrije generalno, niti filmske projekte, kao što je to demantovano iskazima reditelja Želimira Žilnika i Szabolca Tolnaia o navodnom ulaganju sredstava Exit i Cinema City festivala za produkciju njihovih filmova. Na delu je (u najmanju ruku) ozbiljna zloupotreba koncepata kulturnih politika, kulturnih i kreativnih industrija, produkcije, pa i same Kulture koja se besramno rabi u veštoj zameni teza gde se zapravo misli na zabavu a govori se o kulturi, i to od strane male grupe menadžera i kvazi-intelektualaca zarad stvaranja monopola i masovnog, pasivnog konzumenstva na štetu stvaralačkih energija i kritičkih i ne obavezno profitnih kulturnih praksi.

Predstavnici demokratske vlasti u Novom Sadu (pre svega gradonačelnik Igor Pavličić, kao i predstavnici sektora za kulturu u gradskoj Vladi), svojom bezuslovnom legitimacijom i podrškom komercijalnih manifestacija zabavnog karaktera devastiraju svaku kulturnu i umetničku produkciju koja postoji van pomenutih okvira. Ako je prethodna radikalska vlast nevešto započela populistički projekat "umetnosti" i "kulture" za mase, onda bi se moglo reći da aktuelna demokratska vlast ubrzanim tempom nastavlja i završava radikalsku vizije kulture za Novi Sad! te je time jasno da je njihov "demokratski" potencijal za društvene promene konačno iscrpljen.

Branka Ćurčić, teoretičarka umetnosti i medija
Centar za nove medije_kuda.org, Novi Sad

U Novom Sadu, 9. juli, 2009.