Ivana Inđin: Nevidljive niti - Mehanizmi stvaranja monopola u kulturi

„Monopol u kulturi uvek se javlja u sprezi sa nekim drugim monopolom, ili je, pak, izraz toga monopola. On otkriva blizinu tog monopola u drugim oblastima života; on je povezan iznutra (ne uvek vidljivim nitima) sa drugim oblicima monopola, sa otuđenim centrima moći...

Monopol je moguće identifikovati tamo gde se suočavamo sa nastojanjem da se stvaralaštvu nametnu određeni okviri, gde se suočavamo sa težnjom da se ono podredi određenim apriornim zahtevima i receptima, komercijalnim, pragmatično-političkim ili drugim potrebama i interesima... Monopol u oblasti vrednovanja stvaralaštva jeste jedan od osnovnih oblika monopolizma u oblasti kulture...“ (Dr Branko Prnjat)

Igor Pavličić i Andrej Bursać stvaraju/podržavaju/čine da Exit bude monopol u kulturi. Nisam sigurna da to oni koji čine Exit uopšte i žele. Verujem u njihove namere da ostvaruju jedan veliki kulturno-turističko-privredni događaj, ali ne i u to da žele potop za sve ono što na drugačiji način funkcioniše, za sve ono što ih je zapravo na Bećarcu iznjedrilo iz potrebe za spektaklom koji će u vremenu velike apatije animirati neke da iz nje izađu, kao prostor koji će omogućiti da se umetnici iz različitih zemalja povežu i zajedno stvaraju proizvodeći osećaj pripadnosti globalnoj kulturi.

Bez obzira, Exit festival jeste danas monopol u kulturi, to je monopol nad drugačijim estetikama od onih koje se nude u okviru njega, to je monopol nad drugačijim filozofijama života, kulturnim potrebama, drugačijim poimanjima kakav ugođaj treba da stvore kulturni sadržaji, drugačijim vrstama upravljanja i organizovanja kulturnih događaja, drugačijih kulturnih prostora, to je monopol nad onima koji umetnost vide DRUGAČIJE od načina na koji se gleda uz/kroz Exit festival.

Monopol je uvek bio izraz i produkt neke vrste centralizma. Monopol je u suprotnosti sa decentralizmom. Za šta se borimo? Za produžavanje ili usavršavanje centralizma nasleđenog iz nekih prethodnih perioda?

Da li je moguće da u našem gradu ne postoje kompetentni ljudi koji mogu da sprovedu opsežne mere decentralizacije u vrednovanju, odlučivanju, finansiranju, infrastrukturi i opštem društvenom i kulturnom životu i aktivnostima?

Verujem da postoje. Znam da postoje oni koji su razvili strateško razmišljanje i planiranje, koji su sposobni da stvaraju modele kulturnog razvoja u kojima će odlučivanje biti transparentno i u kojima vrednovanje umetničkih i kulturnih projekata neće zavisiti od aktuelne političke situacije i volje dominantne-vladajuće političke partije i njenih izaslanika. Samo gde su? Zašto upravo oni nisu na pozicijama sa kojih se kreira naš društveni i kulturni razvitak?

Uspeh decentralizacije u kulturi zavisi od nekoliko preduslova...“Prvi podrazumeva scenario koji će simultano povećati efikasnost čitavog društvenog ili kulturnog sistema, ne izazivajući pri tom pad na nivou društvenog ili kulturnog života ili produktivnosti i kreativnosti. Drugi je povezan sa neprestanom koordinacijom aktivnosti koje funkcionalno ciljaju na međusobno povezivanje svih nivoa rada u okviru jedne zemlje (centralni, regionalni i lokalni). Treći je preduslov intersektoralnog pristupa, koji će okupiti sve neophodne društvene resurse potrebne za opšti razvoj ili razvoj određene aktivnosti. Četvrti preduslov je stimulacija saradnje javnog, privatnog i neprofitnog sektora.“ (Sanjin Dragojević)

Decentralizacija u kulturi ne može se dostići podržavanjem jednog profitabilnog i samoodrživog festivala, a da se pri tome sva ostala kultura zanemari do te mere da se uguše svi kreativni potencijali ostvarivani kroz produkciju: najrazličitijih dela savremenih umetnosti najrazličitijih estetika, istraživačke projekte, multimedijalne projekte, projekte umetničkih edukacija, projekte/aktivnosti/sadržaje koji okupljaju ljude iz narazličitijih društvenih grupa, projekte- koji stvaraju one koji preuzimaju odgovornost za stvaranje kulturne scene svojim autentičnim umetničkim delovanjem, i koji po svojoj suštini predstavljaju savremen kulturni koncept i praksis.

Favorizovanjem jedne vrste kulture koja je u svojoj suštini pasivna i konzumentska, potrošačka i zabavna, proglašavanjem da je samo takva kultura – vrednost i stavljanjem iste u kategoriju „referentnih“ za „kako treba stvari da funkcionišu“, a da svi/sve ostali/o nisu/nije „značajni/o“ ili je/su „sumnjivi/o“, doći ćemo uskoro do momenta kada će se od svih onih (nas) „drugih“ i „drugačijih“ očekivati da nosimo plava sočiva na kojima je ispisano „Exit festival“ ili nešto drugo izabrano od strane političkih partija koje su na vlasti... biće to tada, plašim se - neki novi oblik fašizma.

Ivana Inđin,
Kamerno pozorište muzike OGLEDALO
Novi Sad