Kristian Lukić: Prenapregnutost

Puno se prašine diglo povodom pisma grupe umetnika i organizacija pod naslovom “Potemkinov Novi Sad” što znači da umetnost ili kultura, nezavisna ili alternativna umetnička scena ipak još uvek imaju nekakav simbolički značaj.

Nije toliko problem Igora Pavličića što ne poznaje umetničku scenu u Novom Sadu, veći je problem što se po svemu sudeći sektori gradske uprave zaduženi za kulturu nalaze u nekoj vrsti nebule na nivou bazične informisanosti ko su uopšte subjekti savremene produkcije u gradu u kom deluju.

Izjava Pavličića ma koliko da je bila šokantna za umetničku scenu u Novom Sadu, ona je i otrežnjujuća. Od promene vlasti 2008. mnogi su očekivali da će se prioriteti nove nomenklature promeniti i da će se pojaviti naznake strategije u kom smeru će se kretati razvoj kulturne politike. Ipak, u razmaku uzmeđu dva godišnja odmora zapravo se ništa nije desilo. Nije u pitanju evaluacija prvih 100 dana, u pitanju je evaluacija prvih 400 dana, a sudeći po dinamici rada velika je verovatnoća da će ista situacija biti i pri evaluaciji 1000 dana gradske vlade. Zapravo najbolji pokazatelj tog pregora gradske uprave za kulturu je zapravo sajt www.gradskaupravazakulturu.org na kom piše server not found.

U svom javnom pismu upućenog Želimir Žilniku Ivan Lalić pominje i mene, čudeći se kako i ja učestvujem u reakciji na izjavu gradonačelnika s obzirom da sam sarađivao sa EXIT timom na festivalu Cinema City. Smatram da razlog sarađivanja sa nekim ne implicira odustvo kritike i javne diskusije, u suprotnom ulazimo u neugodno polje autocenzure. Uostalom kritika ne treba da se posmatra kao opasnost, već kao korelativ.

Cinema City

Radeći dve godine kao kustos/selektor medijske umetnosti na festivalu Cinema City, pojavilo se nekoliko stvari koje su simptomatične. Ne želeći da ulazim u detalje oko realizacije jer ovo nije mesto za to, pomenuću samo jedan detalj koji je verovatno i dovoljan. Indikativno je da se 2008. niti na otvaranju niti na zatvaranju Cinema City festivala nije rečju pomenuo festival ili deo festivala koji obuhvata nove medije. Niti jedan umetnik, niti teme niti uopšte bilo šta što bi moglo asocirati na postojanje izložbe ili konferencije o medijskoj umetnosti, što je bilo veoma “interesantno” umetnicima i učesnicima konferencije koji su prisustvovali samom tom otvaranju festivala na kome su bili nevidljivi. Možda je prve godine to bio nesmotreni ozbiljan gaf, ali se ista situacija ponovila i 2009. i na otvaranju i na zatvaranju festivala. Ni reči.

Vezano za moje promovisanje koje se pominje u tekstu. Kao prvo izložbe, festivali i slični oblici reprezentacije umetničkih dela i praksi ne služe da se “promovišu” organizatori ili selektori, kao što se nadam da Ivan Lalić nije na položaju direktora Cinema City-ja da bi se promovisao već da bi doprineo podizanju kvaliteta kulture u gradu? Možda to jesu suptilne stvari, ali u ozbiljnim krugovima preterana lična promocija ili “samobrendiranje” može da proizvede upravo suprotan efekat. Živimo u vreme Interneta, neko kaže panoptikona u kome javno postaje privatno, a privatno javno i mnogo toga se može saznati.

Kada se sumira sve, eksperiment koji je pokušan nije uspeo. Drugim rečim ideja da se napravi kombinovano fudbalsko/tenisko svetsko prvenstvo nije uspelo, neko će pitati a kako je uopšte i moglo da uspe. Tu se, moram priznati, i ja osećam delimično odgovornim iako možda nisam uticao na nastanak ideje i koncepta festivala, već što sam pokušao upostaviti nešto što se ispostavilo da ne može da se održi. Na kraju, šteta ipak nije velika i izložbe su se desile i konferencije se održale, ali okvir i kontekst u kome su operisale jednostavno nije funkcionisao, bar ne vezano njih.

Takođe i ideja da se organizuje festival filma i medijske umetnosti u smislu da se festival medijske umetnosti u budućnosti “odvoji” i postavi na noge kao “dete festival” posle par godina učenja hodanja sa velikim bratom, je moguća samo kao akrobatska menadžerska fantazija. U stvarnom životu, mora postojati želja, senzibilitet, znanje i infrastruktura odozdo, a ne odozgo i uz pomoć drugog festivala makar bio i sestrinski, da bi se bilo kakva aktivnost sprovela ali i održala. U suprotnom pokrivanje kulturnih sektora iz jedne centralizovane pozicije neminovno dovodi do prenapregnutosti, gubitka koncentracije, površnosti i jedne vrste aljkavosti.

Kristian Lukić, istoričar umetnosti
Muzej savremene umetnosti Vojvodine
Napon – Institut za fleksibilne kulture i tehnologije, Novi Sad