Maja Solar: Tržišna kulturna politika Versus emancipovana kulturna politika

‘‘Moramo da se jednom odlučimo da je nešto od interesa za grad ili nije! Za kulturu izdvajamo više od 900 miliona dinara i smatramo da Egzit spram rezultata koje postiže zaslužuje dobar deo tog novca. Masa poslovnog prostora se izdaje bez nadoknade, razna udruženja i razne "Art klinike", a pitanje je rezultata i šta grad ima od toga‘‘...

‘‘...Lakše je braniti pozicije zemlje i međunarodna i državna pitanja kroz nešto što je uspešno i što je brend. Imamo malo stvari koje su brend i po kojima nas ljudi prepoznaju, a Novi Sad se prepoznaje po festivalu Egzit ‘‘
(izjave gradonačelnika Novog Sada, Igora Pavličića, na 021)

Povodom izjava gradonačelnika i reakcija nosilaca kulture u Novom Sadu, podiglo se mnogo buke proteklih dana. Kako to obično biva u bučnim pričama, mešaju se babe i žabe, ispredaju se razne priče, laži i predrasude. Reakcije ljudi koji su usko vezani za zabavni festival Exit očito ukazuje da se oni u prvom redu osećaju prozvanima. No da li je uopšte problem u tome da je neko za ili protiv Exita, ili je ova shema opet suviše pojednostavljena?

Pre dve godine, kao deo poetsko-performerskog teatra POETSKE RUPE, nastupala sam zajedno sa umetnikom Dušanom Pržuljem na Exitu, izvodeći multimedijalnu poemu koja je upravo ovakve teme stavljala u prvi plan. Poema je bila strukturirana kao dijalog između tvrđave i Exita, u kojem su se, minimalnom estetizacijom, postavljala pitanja o Exitu i njegovoj politici, o sprezi Exitove politike i politike grada, o kapitalističkim modelu Exita, o njegovom komercijalnom karakteru, o odnosu mainstream kulture i margine, o vašarskom karakteru i karakteru pljačke (što se odnosilo na podizanje cena svih artikala za vreme Exita, na skupoću karte itd.) Ovom umetničkom intervencijom nije se izjašnjavalo za ili protiv Exita, što je bilo jasno naznačeno, već su se postavljala pitanja koja su nam se činila, demokratski zagarantovanim umetničkim slobodama, potpuno legitimna. Reakcije nisu bile dobre, čak smo bilo grubo i upozoreni da smo 'iskoristili Exitovo gostoprimstvo i da će neko nekome zbog toga j... mater'. Pre nastupa Poetskih Rupa odigrao se i nastup Indexovog Pozorišta u kojem se na krajnje parodirajući način prikazivalo to kako izgleda biti 'Exit degenerik' koji se stapa sa masom, sve kroz ironiju, humor, glumu, i pretpostavljam, pošto su se svi smejali do suza, da nikakva cenzura u tom slučaju nije bila sprovedena. Možda zato što je više ličilo na zezatorku priču, i nisu se postavljala eksplicitna pitanja o političkom, što je valjda strogo zabranjeno.

No da li je u jednoj demokratskoj državi zabranjeno govoriti o političkom ili se podrazumeva da svi mi, kao politička bića, možemo misliti o tome, i kada se dešavaju vrlo čudne i mutne stvari u politici možemo jednostavnio tražiti da budu transparentne?

Reakcije povodom nedavnih izjava gradonačelnika, u tom smislu, nisu uopšte reakcije uperene PROTIV Exit festivala, već mnogo šire, to su sasvim očekivane rekcije na loše i mutno vođenu kulturnu politiku. Ovo su zapravo rekacije koje vode borbu ZA demokratske kulturne politike, koje se ne samo zovu demokratskima, nego podležu svim demokratičnim procedurama. Ako jedan gradonačelnik sam objasni kako je kulturna politika trgovinski orijentirana politika (jer su osnovni kriterijumi kulture, po njemu, uspešnost u novčanom smislu i brend), onda mi svi koji mislimo kulturu kroz drugačije modele imamo problem. Osnovne javne usluge, kao zdravstvo, obrazovanje i kultura, prema modelima koji nisu tržišni, već su emancipatorski, trebalo bi da budu besplatni! Jer ako imamo kulturu koja je samo kultura za neke (za one koji imaju novac), ili zdravstvene institucije i mogućnosti pružanja zdravstvene brige samo nekima (onima koji imaju novac), ili obrazovanje samo za neke (za one koji imaju novac), onda imamo politiku koja je krajnje diskriminatorna. Zašto je onda čudno da postoje potrebe za specifičnim politikama koje bi ove diskriminacije sprečile? Neoliberalni model jednakosti, koji je meren isključivo novcem, jeste uvek jednakost samo za neke, a ne za sve. Favorizovanjem tržišnog modela kulturne politike vrše se isključivanja i selekcije prema kriterijumima koji su isključivo profitabilni, što znači da su diskriminisane sve one organizacije čiji karakter uopšte ni nije profitabilnost. To bi do krajnosti prevedeno značilo sledeće: sve organizacije koje produkuju umetnost koja ne donosi novac, nisu uopšte kulturne! Kultura je, dakle, biznis! Tako se, shodno izjavama gradonačelnika, kultura utapa u opšte procese komercijalizacije i neoliberalizacije. No činjenica je da u gradu deluju mnogi kulturni sektori čiji prevashodni cilj nije profit, jer umetnost i kultura suštinski nikada ni nisu bili definisane novcem.

Pre nekoliko godina u jednom časopisu Exit se reklamirao sloganom: ''i budite ljubazni prema strancima, jer Exit je Srbija u najboljem izdanju''. To kako je za vreme Exita najvažnije oteti što više novca strancima (jer zbog njih se valjda dižu sve cene) krajnje je neprihvatljivo. Za vreme Exita svi artikli koji se redovno prodaju u gradu imaju duplo veću cenu na tvrđavi i u okolini (gde svako ko ima nešto da proda tada ima priliku dobro da zaradi). U tom vašaru i trci za profitom najvažnije je pokazati ljubaznost prema strancima, kako bi došli i sledeće godine i kako bi se što više zaradilo. Zato je model što lepše slike Srbije jako važan, ali opet na čiju štetu? Pa na štetu onih koji ovde žive i kojima je, prema našim standardima, Exit užasno skup. No to nije ono najgore, jer ako nemate novac nećete ni ići na Exit. A šta kada je neoliberalni model lepe slike Srbije toliko važan da se vrši još gora diskriminacija? To se dogodilo sa ovogodišnjom Univerzijadom održanom u Beogradu. Promovisana kao kulturno sportski događaj, Univerzijada se prikazuje pod istim velom – velom diskursa o grandioznoj ‘kulturi‘ koja donosi grandiozni novac, čak i u vremenu ekonomske krize ona predstavlja pravu ekonomsku inekciju zadobijenu iz ‘srpskog inata‘ (kako ističe g. Đelić). U isto vreme, romski građani u bloku 67 (naselje Belvil) su zbog ovog događaja ograđeni žicom, ne bi li se stvorila slika idealnog Beograda za vreme ‘spektakla‘. U vidu demokratskog regulativa proizvedenog u uspešnosti i brendu jednog sportskog događaja, nedemokratski se vrši segregacija jednog dela stanovništva i krše se njihova osnovna prava. Postavlja se pitanje, dokle će ovakvi kriterijumi uspešnosti oličene u novcu i brenda ići, i koliko još kulturnih, etničkih... diskriminacija proizvesti.

Da li je Exit festival koji spada u režim kulture ili nešto drugo? Ako se razmotre različite kulture, preko masovnih, popularnih, tradicionalističkih itd., onda se može shodno izvesnim kriterijumima reći da ima nekih preplitanjima sa nekim kulturama. Exit je simbol popularne kulture. To ne umanjuje nečiju vrednost, to je samo označavanje gde šta spada. Exit kao komercijalni festival zabavnog karaktera (ili kako ga je T.Pančić sjajno imenovao kao 'japijevsko-tehnomenadžerski' festival, vidi : http://www.vreme.com/cms/view.php?id=874870 ), sasvim legitimno može i treba da postoji, ukoliko podleže istim procedurama kojima podležu i sve druge institucije u gradu. A to znači, da bude jasno i transparentno kakvim finansijskim regulativama podleže. Takođe, ne može država koja jednim delom reguliše kulturu, plaćati tim delom ono što je već samo po sebi vrlo profitabilno, dok od istog novca zavise male i neprofitabilne kulturne organizacije. Takvim postupanjem diskriminatorne tržišne politike samo će nastaviti procese komercijalizacije, gaseći sve što nije profitabilno, i u krajnjom liniji, gaseći kulturu uopšte. Zato je sasvim legitimno tražiti da se poduzmu što hitnije mere za jednu transparentnu i demokratski orijentiranu kulturnu politiku.