Marko Cvejić: Nevaspitani M. Lalić i imperija Exit

Kao duhovni sledbenik ŽŽ-a, kao poštovalac njegovog lika i dela, i kao jedan od inicijatora prve tribine pod nazivom «(NE)FINANSIRANJE KULTURE U VOJVODINI» osećam moralnu obavezu da napišem svoje mišljenje povodom otvorenog pisma M.Lalića čiju sadržinu u najmanju ruku mogu okarakterisati kao nevaspitanu.

M. LALIĆU:

Celokupna ideja pokretanja javnog dijaloga na temu situacije u vojvođanskoj kulturi nije potekla iz dokonosti jedne grupe ljudi, već kao reakcija na društveno-socijalno stanje do kojeg ste nemalo i Vi, M.Laliću, svojim napredno retrogradnim metodama i uz pomoć svojih pajtaša uspešno doveli. Povodom druge tribine pod nazivom «POTEMKINOV NOVI SAD» Vi, M.Laliću, «priznajete da ste u ogromnoj meri iznenađeni izrečenim stavovima na tribini» i da verovatno to niste očekivali od ljudi koje «lično poznajete i sa kojima godinama sarađujete». Verovatno niste ni očekivali da će do inicijative za pokretanje ovakvog dijaloga doći, verovatno niste smatrali za shodno da ceo jedan kulturno umetnički segment građanstva Novog Sada i Vojvodine postavi pitanje zašto se atakuje na kontinuitet stvaralaštva i akcenat stavlja na «Holivudsko kapitalistički» model narodne zabave gde se kao merilo vrednosti postavlja broj prodatih karata i broj nula koje kosmičkom brzinom dolete nazad u džep istog tog «holivudskog kapitaliste». Verovatno se tome niste nadali smatrajući da ste dovoljno bezbrižni pod okriljem i pokroviteljstvom političke elite kojoj vraćate «između 10 i 20 hiljada evra». Do sada se u istoriji civilizacije pokazalo da su sve ideje koje su za svoju osnovu imale imperijalistički model funkcionisanja posle velike pompe, fanfara i izobilja nestajale sa lica ove zemlje, ne ostavljajući velikog traga za sobom. Sa druge strane, ista ta istorija je vrlo uspešno potvrdila model dugovečnosti koji se, iako skoro marginalizovan, do danas očuvao. Čitajte između redova, M.Laliću, i ako pronađete šifru slobodno je šapnite svojim pajtašima. Iako sam malko mlađi od Vas, M.Laliću, radosno Vam mogu reći da ste nevaspitanim otvorenim pismom sami odgovorili na mnoga pitanja koja ste postavili, i ako budete dovoljno strpljivi da osluškujete javno mišljenje ove druge kulturne elite potvrdiće Vam se isto.

DRAGOM ČITAOCU:
Dragi čitaoče, osrednji pisac M.Lalić je u nedostatku kućnog vaspitanja i u jednom početničkom nepoznavanju istorije civilizacije dao sebi za pravo, i nekolicini svojih pajtaša, da analizira postupke gospodina Žilnika i na taj način odbrani svoj pokušaj izgradnje imperije na leđima poreskih obveznika. To mu nije ni zameriti jer je verovatno bio odsutan sa časa kada se o temi nestajanja imperija govorilo. Pritom govoreći o modelu socijalne pravde kao nestajućem i nepotrebnom otvoreno negira i demantuje jedno od glavnih načela koje je ova demokratska vlast isticala u svojim predizbornim kampanjama, a koja sada svesrdno pomaže M.Lalićev kontraproduktivni model urušavanja jedne kulturne sredine, koju u krajnjem slučaju on sam nije ni gradio, već upravo mi koji se sada «jedimo», koji smo «zavisni» i koji «izričemo optužbe Exit-u». Setimo se samo njegovog direktorovanja ( funkcije koju očigledno najviše voli ) Srpskim narodnim pozorištem i one praznine koje se više niko od vernih posetilaca pozorišnih manifestacija ni ne seća, osim nas zajedljivaca koji se trudimo da o tome vodimo računa. Sve bismo mi to zaboravili da isti taj osrednji pisac, M.Lalić, otvoreno ne govori neistine o novcima kojima njegova imperija raspolaže. Da je sa pomenutih 20.000 evra navodno Cinema City pomogao film «Kenedi se ženi» Želimira Žilnika, je notorna neistina. Kao dugogodišnji saradnik gospodina Žilnika, njegov asistent i montažer, gotovo da sam u potpunosti upoznat sa finansijskim poslovanjem njegovih filmova nastalih u poslednjih skoro 10 godina. M.Lalić nikad ne bi mogao da poveruje sa koliko malim budžetima mi snimamo te filmove koji se prikazuju svuda po svetu i koji na jedan drugi način prikazuju ovu našu zemlju, gotovo bi se prenerazio kad bi saznao da on i njegovi pajtaši popiju koktela na svojim festivalima u vrednosti našeg celovečernjeg filma. Pozivam M.Lalića da njegova imperija javno prikaže svoje finansijsko poslovanje koje će se uporediti sa našim, i ukoliko se dokaže da sam ja lagao rado ću otići u zatvor kao veliki lažov.

Već sam ispisao jednu celu stranicu a nisam siguran da svi znamo o čemu govorim. E pa, dragi čitaoče, pokušaću ukratko da ti objasnim o čemu se ovde zapravo radi. Osrednji pisac, M.Lalić, je usled neizmernog samodivljenja i promovisanja svog «egzitaštva u srcu i duši» pogrešno postavio stvari i na naopak način protumačio a potom i interpretirao problem koji se pojavio u poslednje vreme. Svi potpisnici gore pomenute inicijative, sličnomišljenici, pa čak i oni koji je podržavaju a plaše se da javno iznesu svoj stav nemaju ništa direktno protiv Exit-a, Cinema City-a, Sterijinog pozorja niti protiv bilo kakvog oblika festivalske politike niti proizvodnje iste. Svi mi, ili bar velika većina nas, smo u manjoj ili većoj meri pravili festivale, sarađivali sa festivalima, učestvovali na njima, pa i na samoj imperiji Exit. Glavni problem je u tome što je nebrigom, bahatošću i nestručnošću samih aktuelnih političara kojima je dato da narodu dele novce svih nas, tj. poreskih obveznika, jedan užasno važan segment kulture ove zemlje potpuno zanemaren, rekao bih eliminisan. On se zove kreativni sektor. Zbog čega? Zapitali smo se i mi. Zvanične, tj. javne odgovore još nismo dobili, ali demagošku političku korektnost partijskog sekretara Đurića jesmo (pokušao je čovek da nas ubedi da je konkurs za stvaranje kulture ove zemlje morao biti stavljen van važnosti po inerciji funkcionisanja Wall Street-a, i skoro da smo mu u jednom momentu i poverovali); gotovo radikalsko-neprijatne ispade Pavličića Igora i Bursaća Juniora jesmo dobili ali od njihovih izjava zabolela nas glava; sreća naša pa se više Kolar Robika ne pita kome će van konkursa da dodeli novce kojima bi trebalo da se producira stvaralaštvo ove zemlje ( zbog čega su Hamer Miloš, familija Balašević i mnogi drugi koji nikad nisu realizovali svoja remek dela finansirana upravo tim famoznim novcima sviju nas, u velikoj dilemi da li da nastave da se bave umetnošću, jer tu baš i nije neka sigurna kinta ). E sad, kada bi se samo na njima završila cela ova peripetija oko usmeravanja poreskih novaca još bismo se nekako i izborili za odgovor na naše čuveno pitanje: «zašto niko drugo ne može da radi u Vojvodini osim jedne grupe ljudi okupljene oko imeprije Exit, zašto ostalim, dugogodišnjim zaslužnim kulturnim rabotnicima ove zemlje nije dostupan budžet namenjen upravo njihovom radu?» Problem se ovde počinje razvijati i poprimati šire razmere jer na bojno polje stupa vožd Bjelogrlić sa svojom lakom beogradsom konjicom koja u svom već uspešno potvrđenom maniru harač skuplja van svakog konkursa, bez potrebe da vernom pomoćniku Daci Srećkovu preda po dve recenzije za svoje predloge projekta koje kasnije «nezavisnja komisija» procenjuje. Iako sam relativno mlad čini mi se da dovoljno poznajem istorijsko stanje u kinematografiji ove zemlje, pa ako gospodin Žilnik, međunarodno potvrđeni sineasta sa duplo dužim kinematografskim stažom od vožda Bjeloglića, za svaki svoj projekat mora da prikupi te dve recenzije a šef Pajtić Boki smatra da vožd Bjela to ne mora, avaj majko, u kom pravcu ide naša kinematografija. U Beogradu bi rekli: «kukala nam majka».

Verujem da si, dragi čitaoče, pomalo iznenađen gore pomenutim događajima. Oprosti meni, malom stvaraocu, koji je samo pokušao da ti objasni zašto je M.Lalić nevaspitan, zašto nemam ništa protiv Exit-a kao manifestacije, zašto uz sve veći broj sličnomišljenika želim da pokrenem javni dijalog na temu isčezavanja novaca namenjenih kulturi, zašto želim da se kao posledica tog dijaloga i javnog objavljivanja finasijskog poslovanja imperije Exit i Pokrajinskog sekretarijata za kulturu uspostavi metodologija u sistemu vrednovanja kulture i podržavanju iste. Ako se posle toga javno zaključi da nam kulturna produkcija u Vojvodini nije potrebna, da je festivalski turizam model koji se po uzoru na uspešne slovenačke kolege treba primenjivati kao jedini, i da sam sve gore pomenute činjenice izneo usled svoje dokonosti, javno ću se izvinuti osrednjem piscu i direktoru M.Laliću, partijskom sekretaru Đuriću, pionirima Pavličiću Igoru i Bursaću Junioru, nevidljivom Kolaru Robiki, umjetnicima Hameru Milošu i familiji Balašević, vernom pomoćniku Daci Srećkovu, šefu Pajtić Bokiju i povrh svega voždu Bjelogrliću, i javno ću se obavezati da nikad više u svom životu neću postaviti pitanje o (NE)FINANSIRANJU kulture u Vojvodini, a kamoli o tome da svojim stvaralaštvom doprinosim podizanju iste. Do tada, dragi čitaoče, zajedno ćemo uživati u jednopartijskoj demokratiji za koju smo se borili.

S poštovanjem,
Marko Cvejić, reditelj